Utkali smo u riječi, pretočili u boje

Ljubav je čudna pojava

Netko bi možda rekao da su najčudnije pojave na svijetu tajanstveni izvanzemaljci, leteći automobili ili psi koji govore. No, za mene je to ipak ljubav. Iako u školi učimo o mnogim važnim stvarima, najvažnije lekcije o sebi naučimo upravo onda kada se zaljubimo.

Sjećam se vremena kada mi ljubav nije bila ni na kraj pameti. Tada nisam toliko brinula o svom ili tuđem izgledu, niti o tome kako se tko ponaša. Kada bih gledala grupnu fotografiju, moje bi oči prvo tražile moje lice, a tek onda ostale. Svake bih se večeri prije spavanja molila za svoju obitelj i prijatelje. U to vrijeme, moja je najveća želja bila da me učiteljica, prilikom odabira rasporeda sjedenja, nikako ne smjesti u klupu s dječakom. Naravno, kao i svako dijete, maštala sam o tome kako će izgledati moja buduća simpatija. Zamišljala sam visokog dečka smeđe kose, čvrsto uvjerena da mi se oni s plavom kosom i plavim očima nikada neće svidjeti. No, nakon što je zaljubljenost pokucala na moja vrata, mnogo se toga promijenilo. Na grupnoj fotografiji moj pogled sada prvo traži njega, a sebe pronađem tek usput. Moje su večernje molitve postale duže za jedno ime, a kada učiteljica slaže novi raspored, u sebi potajno navijam da sjedim pored njega ili barem u njegovoj blizini. Kada si zaljubljen, obuzme te neopisiva znatiželja; želiš saznati baš sve o toj osobi, svaki mali detalj koji je čini posebnom. Ponekad je taj osjećaj toliko snažan da se čini kako u glavi nema mjesta ni za što drugo. Kroz taj vrtlog emocija učiš kako biti otporniji na tuđe poglede, odgovorniji prema drugima, kreativniji u izražavanju, ali i kako se snalažljivo poslužiti sitnom laži da bi sakrio crvenilo na obrazima. Nema čudnijae pojave ili snažnijeg osjećaja od zaljubljenosti. Iako mnogi u nju ne vjeruju dok im se ne dogodi, oni koji su je barem jednom osjetili znaju da život tada postaje poput pravog akcijskog filma. Pun je neizvjesnih scena, brzih otkucaja srca, neočekivanih zapleta i hrabrosti za koju nismo ni znali da je imamo. 

Možda je ljubav doista čudna i ponekad neshvatljiva, ali upravo ona našoj svakodnevici daje najljepše boje. Bez nje, život bi bio samo tiha, crno-bijela slika na kojoj bih i dalje, sasvim obično, tražila samo – sebe.

Matea Batinić, 6.a

Šuma – moja oaza mira

Moje omiljeno mjesto u prirodi je šuma. Čim zakoračim među stabla, osjećam se kao da sam zakoračio na drugi planet. Tamo vlada potpuni mir koji ne kvare zvuci automobila, čuje se samo pjesma vjetra i tihi žubor vode.

Najdraži su mi trenutci kad odmaram na livadi. Iznad mene se prostire beskrajno otvoreno nebo dok me visoka trava nježno skriva, a blagi povjetarac osvježava. Kada ožednim, odšetam do obližnjeg potoka gdje se napijem bistre vode i brčkam noge u njegovoj ugodnoj hladnoći. Kad god osjetim želju za avanturom, krenem istraživati nepoznate šumske puteljke. Trčim bos po šumi, hvatam šarene leptire, penjem se na snažna stabla i kušam razne šumske plodove. Često uporno tražim djetelinu s četiri lista nadajući se da će mi donijeti barem mrvicu sreće. Poseban je osjećaj pronaći prostranu čistinu bez stabala. Tamo rasprostrem svoj ručnik i prepustim se osluškivanju prirode čiji šumovi zvuče poput najljepše glazbe. Nakon odmora, dok polako ispijam svoje piće, uživam u čaroliji zalaska sunca koji boji nebo najljepšim nijansama. S dolaskom noći, podižem šator i palim logorsku vatru. Poseban je gušt peći sljezove kolačiće na plamenu prije spavanja. Tonem u san uz umirujuće pucketanje vatre i miris šume. 

Da moram birati bilo koje mjesto na svijetu, uvijek bih izabrao šumu, jer se tamo doista osjećam kao kod kuće.

Vladimir Perković, 6.a

Hrvatska

Lijepa, mala
budi, gradi, miruje.
Sretna, ponosna, hrabra, mudra,
dom.

Luka Burazer, 5.a

Moj hrvatski

Ja volim hrvatski,
ja ljubim hrvatski.
Svi koje znam pričaju hrvatski,
ja ne pričam ako ne pričam
na hrvatskome.
Ja vičem na hrvatskome,
ja plačem na hrvatskome, 

ja dišem na hrvatskome.
Bez hrvatskoga ja nisam svoj.

Marko Šišević, 5.a

Moj jezik

Hrvatski moj, u srcu te nosim
u svakoj riječi tiho te prosim.
U tebi su priče djedova starih
i šapat valova na obalama plavim.

Nikol Nakić, 5.a

Kad te nitko ne razumije

 U trenutcima kada osjetiš da te nitko ne razumije, tvoj unutarnji svijet postaje jedino sigurno utočište. 

 Četiri zida tvoje sobe postaju neosvojiva utvrda, a stihovi pjesama i glas omiljenog izvođača postaju jedini prijatelji koji te ne osuđuju. Tada se javlja ona teška sumnja, a to je da se uglavnom pitaš leži li problem u tebi samo zato što se odbijaš ukalupiti u tuđa očekivanja. Odjednom se počneš osjećati poput stranca koji promatra vlastiti život s margine. Ljudi prolaze pokraj tebe videći samo površnu masku koju nosiš dok tuga u tvojim očima ostaje neprimijećena.

Iako je osjećaj neshvaćenosti težak teret, on je ujedno i putovanje prema samootkrivanju. Možda svijet trenutno ne hvata tvoju frekvenciju, no to nipošto ne umanjuje vrijednost tvoje priče i tvojega postojanja. 

Sasvim je u redu koračati vlastitim ritmom i ljubomorno čuvati svoj unutarnji mir, čak i onda kada on ostane skriven od pogleda cijeloga svijeta.

Ivana Rakušić, 8.a

Zbogom osmaši, učitelji i moja školo…

Nikad nisam slutio da će ovih osam dugih godina ovako brzo proći. Točno se sjećam trenutka kad sam prvi put ušao kroz velika bijela vrata škole.

Uvijek sam se divio osmašima, divovima koji su mogli ići na drugi kat, koji su bili najstariji i najjači u cijeloj školi. Jedva sam čekao da dođe vrijeme da moj razred i ja preuzmemo titulu osmaša. Želio sam samo ubrzati vrijeme i preskakati razrede kako bih što prije postao osmaš. 

U prvom razredu mislio sam da će trebati proći čitava vječnost dok ne dođem na mjesto starijih razreda. Bilo me je strah doći u peti razred, razred u kojem sam mlađi od svih učenika starijih razreda. Drago mi je što sam upoznao nove nastavnike. Sada, kad gledam prošlost svojeg školovanja, imam bezbroj uspomena sa svojim prijateljima i nastavnicima.

Prije sam htio ubrzati vrijeme, a sada baš i ne. Jako mi je drago biti osmaš. Točno je onako kako sam i zamišljao. Svih sam osam dugih godina ovo čekao, a sada vrijeme prebrzo prolazi. Imam trenutke kad ne volim školu, i to je dosta često, ali ipak postoje neki trenutci u kojima mi se škola sviđa. Družim se s prijateljima, smijem se, učim stvari koje me zanimaju, a dosta je i onih koje me ne zanimaju. Da sam barem svih ovih osam godina bio osmaš, a ne čekao toliko dugo da bi ovo vrijeme toliko brzo prošlo. Ni sam nisam siguran želim li ubrzati ili usporiti vrijeme. 

Sada, nakon najboljeg razreda osnovne škole, čeka me srednja škola. To je škola u kojoj ću opet biti u prvom razredu i čekati četvrti da budem najstariji. Vjerujem da ću opet biti tužan u četvrtom razredu srednje škole i da ću htjeti barem malo usporiti vrijeme.

Želim zahvaliti školi i nastavnicima na svemu. Također, nadam se da ću se nastaviti družiti s prijateljima iz osnovne škole i na ovih bezbroj uspomena nadodati još toliko. Zato, zbogom osnovnoj školi i zahvaljujem joj na svemu. 

Luka Budimir, 8.b

Napad na Zemlju

Dana 23. travnja moja prijateljica i ja išle smo u park. Odjednom smo vidjele da se gomila otpada kotrlja put nas. Pokušale smo smisliti plan, ali nismo imale vremena. Ja sam se dosjetila da možemo reciklirati otpad. Bacile smo se na posao. Prvo smo krenule od papira, to je plavi spremnik, onda plastika žuti spremnik…

Kad smo sve to razvrstale, pronašle smo puno korisnih stvari. Reciklirale smo sve stvari. Bile smo ponosne i shvatile da smo se zajedno zabavljale. Od tog dana uvijek ponavljamo ljudima da paze gdje bacaju otpad.

Marta Štroliga, 3.b

Da sam ja Sunce

Da sam ja Sunce, sjajila bih poput svijeće. Grijala bih ljude, zimi najviše. Hladno i vruće nikad ne bi bilo, nego uvijek samo toplo. 

Voljela bih ljude najviše i svoga moćnog stvoritelja. Zimi mi nikad ne bi hladno bilo, ali za svaki slučaj čaj bih često pila. Ljeti bih rado išla na more, ali sam previsoko da siđem do njega, a kad bih sišla, svijet bi postao mračan. A tada bi biljke uvenule pa bi bolje bilo da ne silazim na Zemlju. U jesen ispod mene lišće bi padalo s grana, a sivi oblaci bi pokrili moje svjetlo. U Zimi bi mi bilo najteže, borila bih se protiv kiše, snijega i hladnoće. Ali ne bih odustajala sjati jer volim ljude i sva bića na Zemlji. U žutoj sjajnoj dijamantnoj haljini najsretnija sam jer grijem i obasjavam cijeli svemir.

Svi smo nekad tužni ili sretni, zar ne? Ne brini, sve će loše brzo proći. Sada ti pročitaj i nauči nešto o meni. Iziđi vani i uživaj u mojem sjaju. Ubrzo će ljeto pa ću grijati po cijele dane i nosit ću sjajnu dijamantnu haljinu u kojoj ću izići na podij i dugo plesati sve do jeseni. 

Petra Vrtičević, 4.b

Prvi dan proljeća

Bio je prvi dan proljeća, ujutro blještav i modar, oko podneva zelen od rano olistalih krošanja. Odlučila sam proslaviti rođendan proljeća u šumi blizu grada.

Stigla sam u razigranu šumu punu boja. Sve nijanse zelene boje spojile su se proljetnicama. Odjednom se začuje šuškanje iz grma. Prepala sam se i u zadnji trenutak ugledala mamu ježa s pet malih ježića. I oni su odlučili proslaviti prvi dan proljeća i probudili se iz zimskog sna. Odlučila sam svake godine na prvi dan proljeća obići šumu i osjetiti šumski mir.

Marta Štroliga, 3.b

Opis majke

 Moja mama zove se Zorana. Ona je za mene najposebnije biće na svijetu. Ima žućkastozlatnu kosu i zelene oči poput brezina lista. Lice joj je neopisivo lijepo i nježno. Visoka je i spretna. Zajedno igramo nogomet i odbojku, što me jako veseli. Moja mama ima najbolje osobine. Brižna je prema nama, uvijek je vesela, odgovorna i pametna. Ona je puna ljubavi, žrtvuje se za svoju obitelj, strpljiva je, pravedna, kreativna i suosjećajna. Kad sam tužna, mama me uvijek utješi. Ona je moja najbolja prijateljica. Jako sam sretna što imam baš ovakvu mamu. 

 Mama me uči kako biti bolja osoba, ona je moja najveća snaga.

Marija Tabak, 4.b