Intervju s Moreom Banićević: Autoricom koja zna kako probuditi strah

Morea Banićević rođena je i odrasla u Rijeci. Bavi se pisanjem, čitanjem, igranjem videoigara i šetanjem prirodom. Voli životinje, najviše pse. Napisala je niz romana za djecu i mlade. Serija je započela trilogijom: „Demon školske knjižnice“, „Dvojnici iz tame“ i „Tragovima Crnog Petra“. Romani su tiskani u više naklada, višestruko su nagrađivani i rado se čitaju.

Roman „Demon školske knjižnice“ osvojio je nagradu Sfera 2015. u kategoriji najboljeg romana za djecu, a Morea još jednu Sferu 2019. dobiva za roman „Dvojnici iz tame“. „Demon školske knjižnice“ odabran je i za Nacionalni projekt za poticanje čitanja i promicanja kulture čitanja djece i mladih Čitanjem do zvijezda.

Roman „Dvojnici iz tame“ osvojio je nagradu Grigor Vitez Ptičica 2019. za najbolji roman prema izboru dječjeg žirija te pohvalu nagrade Grigor Vitez za popularizaciju žanra fantastike među djecom i mladima. 

Nakon trilogije izlazi njezin roman za mlade imena „Mjesečari Monteriera“ koji osvaja nagradu Anto Gardaš 2022. kao najbolji dječji roman. Obiteljska horor-bajka za djecu i mlade imena „Izgubljeni gospodin Kovač“ 2025. godine osvaja više nagrada kao najbolji roman za djecu i mlade: nagradu Sfera, nagradu Grigor Vitez Ptica (stručni žiri), nagradu Grigor Vitez Ptičica (dječji žiri), nagradu Artefakt te regionalnu nagradu Mali princ.

Morea je odabrana kao hrvatska kandidatkinja u kategoriji pisca za Časnu listu IBBY-ja 2026. godine za roman „Izgubljeni gospodin Kovač“. Književnicu smo ugostili i u svojoj školi te bili oduševljeni njezinom energijom i načinom predstavljanja svojih djela! Evo što nam je, među ostalim, kazala…

Vaše knjige pune su napetosti, misterija i sablasnih trenutaka. Sjećate li se prve strašne priče koju ste pročitali – i kako je utjecala na Vas kao autoricu?

Mislim da na mene nije utjecala jedna određena priča, već puno njih. Voljela sam svašta – od grčke mitologije, slavenskih narodnih priča, bajki i slično. U njima je bilo elemenata iščekivanja, napetosti i straha. Takve bi me knjige vukle na čitanje.

Trilogija „Demon školske knjižnice“, „Dvojnici iz tame“ i „Tragovima Crnog Petra“ oduševila je mlade čitatelje i kritiku. Kako je nastala ideja za prvi roman – i jeste li već tada znali da će priča postati trilogija?

Pisanje prvog romana „Demona školske knjižnice“ bio je eksperiment. Nikad do tada nisam pisala za djecu. Pojma nisam imala da će od toga nastati trilogija! Nakon „Demona“ djeca su me stalno pitala kad će nastavak. A tko bi išta odbio djeci koja čitaju? Eto, djeca su kriva što je eksperiment uspio!

U fikciji knjižnice postaju opasna mjesta, a dvojnici izranjaju iz tame. Kako birate motive za svoje priče – dolaze li iz stvarnosti, snova ili možda iz šetnji prirodom?

Evo jedne prigodne jezive rečenice: „Dolaze odsvuda“. I ona je istinita. Kad puno razmišljaš, pišeš, čitaš ili se baviš nečim za što ti treba mozak, onda ti na pamet padaju i svakojake ideje. I onda svašta i zamjećuješ, bilo to u šetnji, u školi ili na prašnjavom mračnom tavanu stare kuće tvog šukundjeda koji je nestao prije 100 godina u šumi koju su navodno nekoć naseljavali ljudi s grimiznim okom usred čela i od tada ga nitko nije vidio. Ljudi su pričali da ako naletiš na ljude s tim grimiznim okom i ako te pogleda, postaješ jedan od njih. Onda se moraš vratiti po cijelu obitelj. Ako ovaj intervju čita maštovito dijete iz OŠ Brda, voljela bih čuti nastavak! 

Vaši su likovi često hrabri, ali i obični tinejdžeri suočeni s neobičnim situacijama. Koliko u njima ima Vas – i imate li omiljenoga među njima?

Vjerujem da svi koji pišu u likove udahnu svoje osobine ili osobine ljudi oko sebe. Tako najviše volim Mrklju, jer se on ponaša kao moj najbolji prijatelj i ja – stalno se međusobno „svađamo“, izvrćemo riječi, izmišljamo nove izraze i radimo si spačke. Bezazlene, naravno. Ne znam smijem li vam ispričati što sam mu jednom napravila kad sam ga našla da spava u šlapama otvorenih prstiju? U svakom slučaju, NETKO je žurio gradom na zajedničko druženje s prijateljima A DA NIJE primijetio šljokičasti ljubičasti lak na nogama. A nakon toga nastala je jurnjava. True story. 

Osim pisanja, uživate u videoigrama. Imate li najdražu igru koja Vas je nadahnula u stvaranju književnog svijeta ili lika? Koja Vam je općenito najdraža?

Općenito volim tzv. open world igre u kojima možeš slobodno lutati i imati razne misije. Igre u kojima otkrivaš čarobne svjetove definitivno me nadahnjuju. Teško mi je izdvojiti najdražu, to je poput knjiga, ali imam favorite. Budući da neke igre nisu baš za djecu, onda ne smijem napisati koje, ali za jednu od njih mogu dati hint. Dakle, ima tri slova, jedno se nalazi u riječi KNJIGA, drugo u FAVORIT i treće u riječi IGRA. Plus jedan broj koji je ujedno i najomiljenija ocjena.

Vaši su romani osvojili nagrade „Sfera“, „Grigor Vitez“ i našli se u projektu „Čitanjem do zvijezda“. Što Vam znače ovakva priznanja, posebno ona koja dolaze od dječjeg žirija?

Puno mi znače. Jednom kad osjetim da knjiga zaživi vlastiti život i da se nekome svidjela, tad mi bude jasno da je netko ušao u moj svijet mašte kao što sam i ja to činila u djetinjstvu otkad čitam. I nije šala kad kažem da mi je jedna od najmilijih nagradi ona kad znam da sam potaknula neko dijete na čitanje, jer možda i ono jednoga dana podijeli svoj svijet mašte s budućom djecom.  

Pisanje horora za mlade nije jednostavno – treba pogoditi pravu mjeru straha i humora. Kako znate kad ste pogodili? Imate li „testnu publiku“ među prijateljima, obitelji ili čitateljima?

Moja teta Marina koja mi je usadila ljubav prema čitanju i onaj gore spomenuti najbolji prijatelj (Damir) moja su testna publika. Zatim Anita s kojom radim godinama i koja je fenomenalna urednica jer zaista razumije mlade. 

Što vas najviše veseli kad sretnete svoje čitatelje – i koja vam je najdraža reakcija koju ste dosad dobili na neku od svojih knjiga?

Veseli me kad sretnem ČITATELJE bilo kojih knjiga, ne samo svojih, djecu koja čitaju i djecu koja će tek zavoljeti čitanje. Danas se naopako smatra da je čitanje glupo i za štrebere. Štreberi su oni koji uče stvari napamet, dakle i nisu pravi čitatelji. Čitanje nije glupo, nikako nije štrebersko i ima svakojakih knjiga – od onih dosadnih do onih nevjerojatno zabavnih. Stoga treba čitati! 

Da morate smjestiti svoju sljedeću priču u jedan neobičan prostor – izvan škole i knjižnice – gdje bi bila radnja i što bi se ondje moglo skrivati?

Hmmm… možda u visokoj borovoj šumi u čijoj je sredini livada na kojoj se nikad ne čuju ptice i koju životinje uplašeno izbjegavaju? Tko zna što se tamo dogodilo! Ima li to ikakve veze s ljudima s grimiznim okom?

Imate li savjet za sve mlade koji žele pisati, ali misle da još „nisu dovoljno dobri“?

Što god radite, a da mislite da još niste dovoljno dobri, radite još više! Ključ dobrog rezultata je u trudu i neposustajanju. I ako vam netko kaže da to što radite nije dobro, potrudite se trostruko, u inat! To vrijedi za pisanje, crtanje, modeliranje, učenje i još štošta. 

   I za kraj: 

Knjige u papiru ili e-knjige? 

Oboje iz različitih razloga: Više volim papirnatu knjigu u rukama jer volim miris knjige, označavanje stranica te sam općenito sentimentalna oko najdražih knjiga. Volim i e-knjige jer mi super posluže kad negdje idem – uzmem e-čitač, nakrcam ga knjigama i to je vrlo praktično.

   Pisanje danju ili noću?

Noću.

   Najdraži žanr (osim horora)?

Satira.

  Što Vas više plaši – mrak ili visina?

Visina.

Hvala dragim i pametnim novinarkama Doris i Ivi, divnim učiteljicama/knjižničarkama škole i simpatičnim učenicima. Šaljem velike pozdrave u svoje ime i balave pseće puse u ime Griše i Nuri koje me, dok pišem ove odgovore, izluđuju žvakanjem igračaka s pištalicom. Mislim da to čine namjerno. 

Doris Grozdanić, 6.c i Iva Tabak, 7.c