Intervju s Damirom Hoykom: fotografija, pisanje i učenje kroz priču
Učenje može biti prirodno i zanimljivo ako je utkano u priču koja čitatelja vodi kroz iskustvo.
Tko je Damir Hoyka? Možete li nam se predstaviti u nekoliko rečenica?
Damir Hoyka je čovjek koji se želi izražavati i pridonositi stvaranju boljeg svijeta. Naravno, to čini kroz fotografiju (svoj matični medij) i priče. Želi pomoći ljudima kroz ideje koje će ih, nakon čitanja, potaknuti na razmišljanje.
Kada ste se krenuli baviti fotografijom, a kada pisanjem? Što vam je draže?
Fotografijom sam se počeo baviti u srednjoj školi, iako sam i ranije povremeno fotografirao. Ozbiljnije sam joj se posvetio u trećem razredu. Paralelno sam i intenzivno crtao. Tijekom tog ljeta puno sam učio, razvio svoj likovni izraz i počeo dobivati priznanje za talent, pa sam, kako se kaže, napredovao s ocjene 4 na 7.
Već u osnovnoj školi pokrenuo sam časopis Svemir, a u srednjoj radio foto-stripove, što je bio moj prvi doticaj s fotografijom. Godine 1996. objavio sam esej Fotosofija, a 2009. roman Xavia koji je namijenjen čitateljima starijima od 18 godina. Fotografija i pisanje i dalje su moj prostor izražavanja i ispunjenja.
Što Vas je inspiriralo da krenete u pisanje za mlađu publiku? Kako je nastala ideja za edukacijski roman Pustolovine Tizi Enili?
Inspiracija mi je bila moja kći i njezina okolina, njezini prijatelji iz razreda i njihova svakodnevica. Shvatio sam da postoji potreba za lakšim i pristupačnijim načinom edukacije mlađih. Zato sam počeo razmišljati o zabavno-poučnom romanu za djecu i mlade, koji bi kroz priču prenosio tehnike učenja i pamćenja tako da čitatelj gotovo ne primijeti da uči. U takvoj priči znanstvene činjenice bile bi dio radnje, a cilj je da djeca kroz čitanje prirodno i neprimjetno uče.
Koliko su Vaša iskustva iz fotografije utjecala na način na koji gradite priču?
Ne bih rekao da su iskustva iz fotografije utjecala na građenje priče, nego prije na način opisivanja. Svoje fotografije najprije vidim u mislima, kao kadar koji tek trebam snimiti. Na sličan način pristupam i pisanju: zamišljam svijet oko sebe i potom ga opisujem. Tako nastojim da čitatelji osjete istu atmosferu.
Kako izgleda proces pisanja jedne knjige iz serijala? Pišete li spontano ili unaprijed planirate cijelu radnju?
Dakle, kad se odlučiš pisati roman, osobito roman u nastavcima, već unaprijed imaš razrađenu priču za buduće dijelove. Imaš određen smjer u kojem ćeš se kretati i jednostavno kreneš. Želim djeci pokazati što se kroz godine događalo u ovom dijelu svemira i kako smo došli do toga da danas možemo stajati ovdje, izvaditi iz džepa mali uređaj i nazvati nekoga u Australiji. Smatram da bi svatko trebao znati kako su nastali Sunčev sustav i Mjesec.
Koliko vremena prosječno treba za napisati jednu knjigu?
Za jedan roman o Tizi treba mi otprilike godinu dana, ali ne radim na njemu svaki dan jer se bavim i fotografijom. U to ulazi sve: razrada ideje, pisanje, rad s urednicom, ilustratorom i tiskarom.
Što Vam je najizazovnije bilo u pisanju romana Pustolovine Tizi Enili?
Ne mogu reći da mi je išta bilo toliko izazovno kao pisanje mog prvog romana Xavia. Na tom romanu radio sam četiri godine i tada sam učio kako oblikovati likove. Kad sam to naučio, znao sam kako dalje pisati i nakon toga mi je bila potrebna samo dobra ideja.
Koji biste savjet dali mladima koji žele pisati ili stvarati?
Teško je davati savjete jer svatko u umjetnosti pronalazi svoj put. Najvažnija je motivacija — trebaš to stvarno željeti. Na primjer, da si spreman ustati u pet ujutro i pisati. Drugo, trebaš stalno učiti: raditi na sebi i usvajati kako pisati, skicirati radnju i razvijati ideje. I treće, moraš biti uporan jer je pisanje dug proces. Fotografiju snimim u trenutku i ona je odmah tu, a pisanje traje puno duže.
Što biste poručili učenicima koji su izgubili motivaciju za učenjem? Postoji li neka metoda učenja koju biste posebno preporučili?
Te metode su opisane u Tizi. U prvom dijelu već imamo dvije, a kasnije se tu i tamo uvede još neka. Sve što je u priči već isprobano, odmah funkcionira. Dakle, ne moraš učiti te metode, već ih pročitaš, vidiš kako se to radi i primijeniš. Odmah ih pamtiš i lakše ti je. Zato je dobro da prolistaš Pustolovine Tizi Enili, pohvataš te trikove i bit će ti lakše u školi.
