Intervju s ravnateljicom Osnovne škole „Brda” Katarinom Zelić
U povodu velike obljetnice – 60 godina Osnovne škole „Brda“ – razgovarali smo s ravnateljicom škole kako bismo saznali više o važnim trenutcima iz prošlosti, životu škole danas te planovima za budućnost. U nastavku donosimo zanimljiv, osoban i inspirativan intervju koji otkriva kako škola nije samo mjesto učenja, već i zajednica koja raste, razvija se i ostavlja trag.
Šezdeset godina! Kako je to voditi školu s takvom tradicijom – osjeća li se težina povijesti ili ponos što ste dio te priče?
Osjećam veliki ponos, ali i veliku odgovornost. Povijest Škole obvezuje me nastaviti uvažavati tradiciju i život Škole, a ponosna sam na sve postignuto i vjerujem da ćemo odgovoriti na sve izazove ispred nas te ostvariti postavljene ciljeve.
Kad bi škola „Brda“ mogla pričati, što mislite da bi nam ispričala o svojem životu do sada?
OŠ Brda pohađale su generacije učenika, a na njihovome putu pratile su ih i oblikovale generacije učitelja i djelatnika. Imala bi Škola o čemu pričati. Iznjedrila je uspješne pojedince, usmjeravala učenike na njihovome životnom putu, bilježila njihove uspjehe u znanju, sportu, razvijala prijateljstva i prve školske ljubavi te vodila na putu odrastanja i sazrijevanja.
Što ste pripremili za slavlje? Hoće li učenici, roditelji i bivši đaci imati priliku osjetiti duh škole?
S velikim trudom i radošću učenici i učitelji pripremaju raznovrstan i bogat program. Vjerujem da će duh Škole osjetiti svi te da će intenzitet doživljaja dotaknuti sve nazočne.
Pogled unazad – uspomene koje ostaju
Koji su trenutci iz povijesti škole vrijedni zlatnog okvira? Ima li anegdota koje se i danas prepričavaju u zbornici?
Škola, kao i život, ima svoje zlatnog okvira vrijedne trenutke. Uspjesi naših učenika na različitim životnim poljima, kao i uspjesi učitelja i drugih djelatnika Škole koji su svojim radom u život Škole utkali neizbrisiv trag, trenutci su zlatnog okvira.
Anegdota uvijek ima i rado ih se prisjećamo. Dječja neposrednost i iskrenost često dovode do anegdota. Često se sjetim jedne anegdote s učenikom prvog razreda. Naš Hajduk slavio je svoj 100. rođendan, a meni prvašić uzbuđeno kaže: „Učiteljice, kad Hajduk bude imao 200 godina, ja ću Vama kupiti veeeliki dar.“
Je li vam se javio neki bivši učenik sa zanimljivom pričom? Možda netko tko je danas poznat, a nekad je sjedio u klupi Vaše škole?
Naši bivši učenici često nam se javljaju. Neki od njih sada su roditelji učenika naše Škole, a neki su bili i moji učenici. Kad se sretnemo, rado se prisjećamo školskih dana i dragih uspomena. U našim klupama sjedili su učenici koji su danas poznati na području znanosti, zdravstva, obrazovanja, sporta, javnog života, glume i drugih područja, na što smo svi jako ponosni.
Što mislite – što je to što Osnovnu školu „Brda“ čini posebnom u moru drugih splitskih škola?
Svaka škola ima svoje posebnosti. Ono što nas čini posebnom školom i na što smo ponosni naš je školski list Brđanko, Učenička zadruga Mendula, naš status Međunarodne Ekoškole, školski vrt i vanjska učionica u vrtu, Volonterski klub „Brda dobrih djela“, kao i niz raznovrsnih izvannastavnih aktivnosti poput domaćinstva, Malih balotaša, pirografije… Ponosni smo na niz projekata koje ostvarujemo u suradnji sa Splitskim skautskim zborom, Ligom za prevenciju ovisnosti, Gradskim društvom Crveni križ, s Civilnom zaštitom, sa Županijskim savezom školskog sporta SDŽ, Nastavnim zavodom za javno zdravstvo, s Medicinskim fakultetom Split, Društvom za komunikaciju i medijsku kulturu, Centrom izvrsnosti, Institutom za razvoj i inovativnost mladih, Centrom za sigurniji Internet, MUP-om SDŽ-a, udrugama Sunce, „ZNAKujmo svi“ i „Pragma“, kao i nizom drugih. Sudjelujemo u projektu „Brda ponovno na moru“ u kojem naši učenici i učitelji sudjeluju u čišćenju plaže Stinice, a ponosni smo i na dugogodišnje sportske uspjehe.
Škola danas
Kako izgleda jedan „tipičan“ dan u Osnovnoj školi „Brda“ danas – ima li tipičnog dana uopće?
Tipičan dan u našoj školi dan je ispunjen redovnom nastavom i predviđenim aktivnostima. Atipičnim ga učini sve ono što se dogodi izvan toga, kao što su iznenadne situacije s učenicima, roditeljima i djelatnicima te tehničkim teškoćama koje je potrebno u što kraćem roku sanirati. Isto tako, sva kulturna zbivanja i aktivnosti u Školi te odlasci na izvanučioničku nastavu zahtijevaju promjenu organizacije rada za taj dan, što ga čini atipičnim.
Čime se najviše ponosite kad govorite o sadašnjoj generaciji učenika i učitelja?
Ponosna sam na naše učitelje, na njihov način rada i pristup učenicima kojim, entuzijazmom, empatičnosti, kreativnosti i nesebičnosti obilježavaju put odrastanja naših učenika. Isto tako, ponosna sam na uspjehe naših učenika u znanju, sportu, kao i na sudjelovanje u raznim projektima u kojima predstavljaju Školu. Učenici i učitelji zajedno grade školu koja nije samo mjesto prijenosa znanja, već prostor suradnje, kreativnosti i međusobnog poštovanja – i upravo je to razlog za ponos.
U čemu ste drugačiji? Po čemu želite da vas ljudi prepoznaju?
Istaknula bih suradnju sa Splitskim skautskim zborom u realizaciji projekata ECCRO-Edukativni kamp Croatia Fužine, Junaci splitskih ulica, U potrazi za izgubljenim gradom, u akcijama pošumljavanja Boranka u kojima smo sudjelovali kao jedina splitska osnovna škola. Isto tako, istaknula bih dugogodišnju suradnju s Udrugom Sunce kroz niz zajedničkih projekata, a posebno u dvogodišnjem projektu VolonTERRA-a, Aktivne škole pokreću promjene!, čiji je krajnji ishod naša vanjska učionica. Teško je odrediti u čemu smo sve drugačiji jer svatko nas vidi i doživljava „svojim očima“, na svoj način. Voljela bih da nas prepoznaju kroz naše učenike i način na koji smo se utkali u njihov životni put.
Pogled naprijed
Kad biste imali čarobni štapić, što biste prvo promijenili ili dodali školi?
Čarobnim štapićem dodala bih veći broj prostorija bogato opremljenih didaktičkim materijalima kako bismo imali priliku organizirati raznovrsne radionice u skladu s potrebama i interesima učenika u Školi (glazbene, likovne, dramske, sportske i terapijske – kao oblik pomoći učenicima). Isto tako, voljela bih da Škola ima veliku trodijelnu sportsku dvoranu kako bismo organizirali veći broj sportskih događanja i aktivnosti. Uz to, Školi bih dodala dvoranu za održavanje kulturnih događaja, predstava, izložbi, priredbi, koncerata i drugih kulturnih aktivnosti. Uredila bih školsko dvorište i okoliš, zasadila više zelenila i cvijeća, osmislila prostor s oznakama za „stare“ tradicionalne igre. Ideja sa štapićem još je puno, ali…moram ga čuvati da se ne istroši.
Koji su konkretni planovi u godinama koje slijede – nova oprema, digitalizacija, projekti?
U planu nam je nadogradnja Škole s velikom blagovaonicom i kuhinjom, uređenje školskog dvorišta, kao i uređenje unutarnjih prostora i obnova digitalne opreme. Škola je uključena u veći broj projekata, a spremni smo i za nove projekte.
Može li škola i dalje biti mjesto koje djeca doživljavaju kao sigurno, poticajno i uzbudljivo – i u 21. stoljeću punom izazova?
Trudimo se Školu učiniti sigurnom, poticajnom i uzbudljivom preventivnim programima, načinom poučavanja, primjenom informacijsko-komunikacijske tehnologije, raznovrsnim izvannastavnim aktivnostima, uključenosti u projekte te u neizostavne sportske aktivnosti.
Ravnateljica iza funkcije
Koji je najljepši trenutak koji ste doživjeli u ovoj školi – kao ravnateljica ili možda i ranije, kao učiteljica razredne nastave?
Teško mi je izdvojiti najljepši trenutak jer ih je, tijekom svih ovih godina, bilo mnogo. Kao učiteljica pratila sam učenike na putu odrastanja, od prvog dana ulaska u Školu gdje smo svakodnevno, učeći i radeći zajedno, rasli i učili jedni od drugih uz mnogobrojne zgode i nezgode. Kao ravnateljica sudjelujem u svim segmentima života Škole. Veseli me sve ono što smo postigli, kako u poboljšanju uvjeta života i rada, tako i u svim postignutim rezultatima u različitim područjima rada pa mi je stoga teško izdvojiti samo jedan najljepši trenutak jer ih je uistinu puno.
Što ste naučili od djece tijekom svih ovih godinama – postoji li lekcija koju biste izdvojili?
Rad s djecom međusobno je prožimanje, međusobni rast, stalno životno učenje koje se temelji na uvažavanju, razumijevanju, povjerenju, ljubavi… U radu s djecom imamo važnu ulogu u njihovu odrastanju, formiranju njihovih osobnosti i pripremanju za život. Kao učiteljicu razredne nastave djeca su me dotakla i doslovno ispunjavala svojom neposrednošću, iskazivanjem ljubavi, otvorenošću, zaigranošću, što s godinama postaje manje izražajno. Ljepota poziva učitelja upravo je u ovome. Svijet gledan očima djece neviniji je, bezbrižniji, radosniji… Od djece sam naučila koliko je važno ostati otvorena srca, jednim dijelom sebe zauvijek biti dijete. Kao što Johann Wolfgang von Goethe kaže: „Najveći čovjek uvijek ostaje dijete.“
Da možete poslati jednu poruku svim sadašnjim i budućim učenicima „Brda“, kako bi ona glasila?
Poslala bih je stihom A.B. Šimića: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ Poruka je to koja nas na našem životnom putu opominje i podsjeća koliko je važno u svim okolnostima života biti čovjek u punom značenju te riječi.