> ## Content Index
> Fetch the complete content index at: https://brdjanko.com/llms.txt
> Use this file to discover other available public pages before exploring further.

# Neke sličice iz sjećanja jedne učenice i učiteljice naše škole
- URL: https://brdjanko.com/neke-slicice-iz-sjecanja-jedne-ucenice-i-uciteljice-nase-skole/
- Published: 2026-10-28T16:56:51.000Z
- Updated: 2026-10-28T17:00:28.000Z
- Author: Milica Perdić, prof. hrvatskog jezika i književnosti
- Tags: #2025./26., Tema broja

## **IGRA**

Igrali smo se kao i sva djeca u splitskim ulicama tada. Na škatule batule, crna marica jen dva tri, na kauboje i Indijance, igrali smo zogarelu. Meni je bilo najdraže kad smo se igrali škole. Ja sam uvijek bila učiteljica. I nitko se nije bunio. Problem bi nastao kad bi nastupilo ljeto. Svi bi se razmilili po selima svojih djedova i baka i nestalo bi mojih učenika. E, pa ja sam nastavila igru. Moj je otac, u vrtu pred kućom, bio posadio tri reda po dvije sadnice poma. Idealno za razred! Ja bih uzela otvorenu knjigu, pročitala tekst, a onda se, šetajući između redova, obraćala tobožnjim učenicima: Ti mi reci, tako je, bravo, možemo li to i ljepše reći, eto, vidite da je lako, bravo bravo….

Moju početničku učiteljsku karijeru promatrala je otvorena kamera Marija Kliškinja. Ona još nije znala za skrivenu kameru, pa je bez snebivanja gledala kroz prozor svoje kuhinje koji je gledao na naš vrt. Kako je to doživjela, rekla je puno godina poslije i to mome sinu:

„Bobo, tvoja je mater, kad je bila mala, bila luda. Razgovarala je s pomama.“

„Zašto s pomama?“ čudio se Bobo.

Pa bila sam učiteljica.

Kliškinja nikad nije shvatila ono što je učas shvatilo dijete.

> Rado se sjećam radnog vijeka provedenog u OŠ Brda zbog divnoga kolektiva i učenika. Neka prijateljstva iz tih dana traju i danas. Uvijek je lijepo sresti svoje bivše učenike kao odrasle i odgovorne ljude.

#### **Marija Šuško, prof. geografije i povijesti**

## **PLASTELIN**

Pošla sam u prvi razred. Jesen je mirisala po grožđu i moštu iz konoba, po jabukama i žutim kruškama. U školi smo od plastelina napravili voće. Moje je bilo baš lijepo. S radošću sam ga nosila kući. Na kartonskom podlošku. Otac i stric su nekamo žurili. Nisu ga ni pogledali. Ja volim jesen. Dva sam puta pred razredom čitala svoju zadaću o jeseni. Ali, i dan danas, kroz svoje čarobne mirise, zvukove i boje jesen mi se javi i mirisom plastelina.

## **KAZNA**

Kako sam ja, ljudi moji, voljela brbljati. Učiteljica bi rekla: „Donesi poklopac pernice!“ Po svakoj ruci klepnula bi me pet puta. A ja sam i dalje brbljala. Onda je bio običaj da zbog brbljanja i sličnih nestašluka ostaneš u kazni poslije nastave. Ono, dok učiteljica sve ne pospremi i uputi se kući. I tako sam ja, toga dana, poslije poklopca, ostala i u kazni. Idem kući kad li spazim svoga strogog oca. Ide on u tom pravcu, na autobusnu stanicu. Ne smijemo se sresti. Vidjet će da nema druge djece i znat će zašto sam sama. Sakrijem se iza najvećeg zidića naše Male škole. Srećom, autobus je brzo došao.

## **NEKE PETICE**

Petašica sam. Učimo pripovijedanje u prvom licu. Ivan Cankar pisao je u trećem licu o slugi Jerneju i njegovu pravu. Sad ja moram pričati kao da sam sluga Jernej pa se iz tuđine vraćam kući, star i bolestan sa zavežljajem na ramenu. Tek iz petog pokušaja shvatim. Učiteljica mi dade peticu. Cijeli razred je u čudu. 

To je petica koje se sramim jer je nisam zaslužila.

**\*\*\*\*\*\***

Predajem u osmom razredu. Svi su naučili napamet dio Barbare koji sam zadala, samo On nikako nije mogao. Pokušavao i ništa. Jednom usred nastave udari u prozor silna kiša, a On će iz zadnje klupe:

Sjeti se Barbara

Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana

A ti si hodala nasmijana

Rascvjetana očarana pokapana

Pod kišom

Sjeti se Barbara

Rekao je samo toliko. Tada, kad je u prozor udarila kiša.

I dala sam mu pet.

## **DNEVNIK**

Obično sam poslije nastave svraćala na pazarić nasuprot školi. Kupujem jaja, vadim novčanik i još ne shvaćam kako sam se zapetljala kao da imam višak stvari. A onda će meni Iva Buljanova: „Milice, di ćeš ti s dnevnikom?“ Vraćam dnevnik, a Kova, ravnatelj, tako smo ga zvali, kaže: „Tko nije izašao s dnevnikom preko vrata, taj je bezbrižno šetao po školi.“

> Učio sam puno generacija, i djecu svojih učenika. Danas unuci nekih mojih bivših učenika dolaze na instrukcije. Za mene kažu da sam bio strog, ali dosljedan. Trudio sam se usaditi im znanje i radne navike. Svaki dan je bio predsat za one koji su htjeli učiti.

#### **Ante Šuško, prof. matematike**

## **DECIFETO**

Rekoh jednom tajnici kako nastavnički sanitarni čvorovi nisu baš čisti. Upozorava ona poslije preda mnom čistačicu, a ona će: „Kako će, srca ti Irudova, bit čisti kad je nestalo decifeta!“ Mislila je na dezinfekciju. 

## **KAŠNJENJE**

Uvijek sam zadnji čas trkala u školu. Nastavu bih počela na vrijeme. Nisam se razvlačila po hodnicima. Bilo me uvijek sram pred kolegom Šuškom. On je u školu dolazio i čitav sat ranije. Kad je on otišao u mirovinu, rekla sam: „Ode moj jedini autoritet!“ A najviše je u povijesti škole kasnila jedna čistačica. Zvala se An. Rekao bi joj tadašnji direktor: „An. opet uru kasniš!“

An bi rekla: „Ajde, ajde, direktore, zato ću ja uru ranije otić.“ Mislila je kasnije, ali jezik hoće pravo.

## **SLOVA**

Napisala sam na tone slova. Ona prva kriva, velika, nezgrapna, predškolska.

Ona s tankom i debelom crtom u prvom razredu. 

Ona brza ispisana slova u pripremama, u izvješćima, opisnim ocjenama, u bilješkama, u svjedodžbama, u pismima, u pričama…. 

Bole me samo ona slova koja sam ostavila na školskoj ploči onog dana kad sam se preko dvorišta, plačući, uputila na ulicu. Kao, već bivša, učiteljica ove škole.